Od 11. do 18. listopada IKS-ova partnerska organizacija Focus iz Bugarske održala je razmjenu mladih u gradu Pazardjiku. Na projektu pod nazivom ‘’Think Green – Go Green’’ sudjelovalo je četrdesetak mladih iz 8 europskih država: Hrvatske, Italije, Španjolske, Rumunjske, Poljske, Francuske, Turske i Njemačke.
Kroz sedmodnevno trajanje razmjene, mladi iz različitih država raspravljali su i prezentirali ekološka stanja u svojim i tuđim državama, te učili o recikliranju, samnjenju otpada, važnosti ekološke osvještenosti u modernom svijetu i srodnim temama. U sklopu projekta bila je i radionica kreativnog recikliranja nakon čega su sudionici razmijenjivali načinjene predmete s lokalnom zajednicom ujedno obilazeći grad i upoznajući njihovu kulturu.
Mladi iz Hrvatske koji su zahvaljujući partnerstvu organizacija IKS i FOCUS dobili priliku za mobilnost i učenje bili su Tea Dorogi, Marija Marić Ćorluka, Lucia Punda, Sandra Rozman i Nadja Matešić. Mladi su u Pazardjiku kroz razne aktivnosti učili ekologiji, recikliranju, međuljudskim odnosima i važnosti ekološke osvještenosti.
Sudionici iz svih zemalja predstavili su trenutačnu ekološku situaciju u svojoj zemlji te su zajedno kroz razmjenu iskustava i ideja osmišljavali buduće aktivnosti u svojim zajednicama. Kroz razne zadatke i grupni rad sudionici su se upoznali s gradom Pazardzjikom te njegovim stanovnicima predstavili projekt na kojem su sudjelovali, te ispitali njihovo znanje o ekologiji, recikliranju i Erasmus+ programu.
Također, posjetili su i Plovdiv, jedan od najstarijih europskih gradova, a u interkulturalnim večerima imali su priliku uživati u raznim delicijama, običajima i glazbi svih zemalja sudionica.
U nastavku pročitajte dojmove nekih od sudionica koje su na zanimljiv i šaljiv način opisale atmosferu i doživljaje s ove razmjene mladih:
Sandra Rozman
Najbolji svjedok visoke kvalitete razmjene je sama činjenica da se dojmovi i posljedice još nisu slegle čak ni nakon više od tjedan dana od povratka.Sama Bugarska se u pučkoj predaji Hrvata uvijek tretirala kao prijetnja batinama od mame i tate, recimo ako nećeš slušat ideš kočijom u Bugarsku pa izvoli snaći. Punih ušiju takvih priča krenulo je i nas pet cura iz zagrebačkog autobusnog kolodvora put te zemlje dosad znane samo u špotancijama. Svakoj je to bio prvi put u Bugarskoj, a istovremeno i prvo upoznavanje međusobno.
Sofia nas je dočekala ukako smo kasnije čuli, za nju tipičnom stanju; siva, kišna i tmurna, tako da se nismo dugo zadržavale. Kako je 13-satni put do Sofie protekao iznenađujuće ugodno, svemir nam se morao odužiti primjerima bugarskog galebarenja na vlaku do Pazardjika, no oni zaslužuju jedan poseban članak. Pazardjik, naš dom idućih tjedan dana, je bio sve samo ne običan i očekivan. Ispočetka mi se doimao nekako siv i prazan, no na kraju sam zavoljela upitne modne ukuse njegovih ljudi, raznolike mirise u zraku i tu nesretnu ćirilicu zbog koje smo potratile kilometre teškog hoda.
Projekt se najviše isticao kvalitetom organizacije i vodećeg kadra, gdje smo sve došle do zaključka kako je najbolja opcija trenera Ivu klonirati i postaviti na svako slično mjesto tako da cijeli svijet ima prilike iskusiti tu pozitivu i kombinaciju flegmatičnosti i vrckavosti. Radionice nam nisu ostavljale puno praznog hoda, no raznolikošću i dinamikom su uspijevale zadržati pažnju i koncentraciju grupe. Meni najdraža je bila kreativna radionica i kasnije razmjena rukotvorina na gradskom Bazaru. Bugarski kolege na projektu su bili uvjereni u neuspjeh takve razmjene, no hrvatski šarm i tvrdoglavost je razbio tezu o Bugarima kao neljubaznim i hladnim ljudima. Bilo je svega, od slikanja, zagrljaja i stotinu pitanja do ponuda za brak. Potencijali za razvijanje bugarsko hrvatskih odnosa definitivno postoje.
Izlet u Plovdiv je pak estetski pokazao Bugarsku u dijametralno suprotnom svjetlu. Obasjan suncem, sa zvukovima ulične glazbe sa svakog ugla, od violine do harmonike, doimao se kao grad iz nekog turističkog pamfleta. Tome su pomogle i mnogobrojne galerije i muzeji, kao i prekrasna arhitektura i primjeri tipične gradnje bugarskih kuća. Niti ne čudi što je Plovdiv proglašen europskim sjedištem kulture za 2019.-tu godinu.
Da zaokružim, htjela bih ponovno pohvaliti trud i rad na ovom projektu prvenstveno u organizacijskom smislu, ne vidim mjesta poboljšanju. I s naše i s bugarske strane bilo je vidljivo kako je komunikacija i suradnja na visokom nivou i nadam se da će tako i ostati. Preporučila bih svakome posjet Bugarskoj i posjet Pazardjiku, doživjet ćete toliko lijepih stvari da skoro nećete ni osjetit koliko hrana ne valja. Skoro.
Marija Marić Ćorluka
Ovo je bila moja prva razmjena. Pošto ne znam nikoga tko je sudjelovao na Erasmus+ razmjeni, nisam znala što me očekuje. Prijava na ovu razmjenu bila mi je jedan od boljih poteza u životu. Ne samo da sam naučila puno toga, kao naprimjer ekološko stanje država koje su sudjelovale u programu, nove načine kako iskoristiti plastiku i ostali otpad, što sve mogu reciklirati…nego sam i upoznala puno dobrih ljudi i iskušala svoje maximume. Nikada nisam mislila da ću ručni rad pokušati zamjeniti za novac, hranu, cvijeće.. niti sam mislila da ću biti tolko tolerantna prema drugim ljudima, kao i oni prema meni. Svaka kultura je različita i to objašnjava postupke nekih ljudi, na meni je bilo da se naučim nosit s time. Jako mi se svidjelo razumijevanje koje smo iskazivali jedni prema drugima, djeljenje i međusobna briga. Cijela razmjena je prošla u zabavnom tonu, nije bilo svađa niti ljutnje što je prilično zanimljivo, jer je to ono što bi se očekivalo od 45 ljudi koji provode skoro 24 sata skupa, 8 dana. Moram naravno pohvalit Ivu voditelja razmjene! On je jako posebna osoba koja nas je trpila i zabavljala sve dane, također i Davida koji se trudio da nam omogući sve što smo htjeli i što nam treba, i na kraj volontere koji su pospremali svaki dan iza nas :). Također izlet u Plodviv je bilo posebno iskustvo jer smo se tada svi još više zbližili.